Obrede Velikog petka porečki i pulski ordinarij mons. Dražen Kutleša predvodio je u pulskoj katedrali Uznesenja Marijina.

Obredima je ove godine prvi put prethodila pobožnost križnoga puta u samostanskoj crkvi sv. Franje Asiškog, koja jurisdikcijski pripada katedralnoj župi, te silazak u procesiji ulicom Sergijevaca, preko trga Forum i Kandlerove ulice do katedrale. Pobožnost je predvodio vlč. Slavko Rajič, a procesiju su glazbeno animirali kantori neokatekumenskih zajednica iz katedralne župe.

Nakon čitanja Muke, biskup je u prigodnoj homiliji istaknuo da kao kršćani moramo dublje razumjeti poruku križa, a ne se zadržati samo na konstataciji raspeća i smrti a križu. Napose je važno smisao te poruke znati primijeti u svome životu.

Križ je poruka žrtve Božanske ljubavi, istaknuo je biskup spomenuvši spomendan čina ustanovljenja sakramenta euharistije i zapovijed ljubavi koju nam je Isus dao tom prigodom, da ljubimo jedni druge kao što on ljubi nas. Isus govori o toj ljubavi, ali ono što govori on to i čini, on iz ljubavi prema nama ljudima grešnicima, čini žrtvu križa, ta božanska ljubav postaje djelotvorna i očituje se za svakoga čovjeka, kao bi se mogao spasiti.

Taj križ i ta muka je otkupnina za naše grijehe, rekao je biskup pojasnivši to suvremenim pojmom podmirivanja kreditnog duga za drugoga. On otkupljuje naše grijehe da bi se mi mogli spasiti i da bi mogli doći pred lice Gospodnje. Naš je problem često što ne razumijemo težinu grijeha, Isus nas poziva da se urazumimo, da shvatimo težinu svojih grijeha i da molimo za oproštenje.

Isusu nas opravdava, on oduzima kaznu koju bismo po pravdi trebali podnijeti, uzima kaznu na sebe da nas opravda i daje nam mogućnost da se spasimo. Križ kojega mi slavimo jest opravdanje naših grijeha, on nam time omogućava da se zovemo djeca Božja, istaknuo je biskup.

Isusova žrtva na križu je vječna, rekao je biskup pojasnivši to povijesnim pojmom starozavjetne prakse razmjernosti veličine žrtvovane životinje i težine grijeha. Isusu Krist je žrtva koja otkupljuje naše grijehe, ne samo u Novom nego i u Starom zavjetu, ona je vječna.

Križ je simbol patnje i muke, možemo reći da je to herojski čin. U Isusovo doba je to bila najveća kazna i najveće poniženje. Zato mnogi sveci, pogotovo mučenici prihvaćaju taj križ, u križu nalaze utjehu jer znaju da je Gospodin onaj koji je prvi patio. No kada mi patimo, vidimo da su naše patnje daleko manje, ali da se preko tih patnji možemo suobličiti s Isusom Kristom. Svi mi u svome životu imamo muke i patnje, zovemo ih svojim križevima. Te svoje križeve trebamo prihvatiti i nositi, jer križ može biti spasenje, a neprihvaćanje križa može biti upropaštenje. Zato prihvatimo i zagrlimo svoj križ i nosimo ga cijeli život, jer Bog nam da je taj križ, ne da bi nas kaznio već da bi nas izgradio i da bi postali pravi vjernici i kršćani, zaključio je biskup.

Uslijedila je sveopća molitva Crkve, klanjanje križu te nastavak Obreda Velikog petka. (G. Krizman)