Sakralna baština

Crkva sv. Tome apostola

Štovanje Sv. Tome u Puli je jedan od naznačajniih duhovnih vrijednosti, tradicije i povijesti našega grada koja seže već u kasnoantičko doba kada se rimska kolonija postupno preobrazila u ranokršćansku biskupiju.

Sv. Toma apostol je zaštitnik (patron) Pule i pulske biskupije. U sklopu većeg ranokršćanskog episkopalnog kompleksa, istočno do katedrale Uznesenja Blažene djevice Marije, nalazila se paralelna crkva Sv. Tome. Arheološka istraživanja tijekom II. Svjetskog rata utvrdila su dvije ranokršćanske faze ove crkve. Prvobitno – pol. IV. st. to je bila jednostavna jednobrodna dvorana, a početkom V. stoljeća produžena je na začelju gdje je dograđeno polukružno svetište.  Na dijelu današnjeg župnog dvora (odnosno portika) od ove crkve su očuvani svega manji dijelovi podnog višebojnog mozaika i mramorni ulomci – dijelovi tranzena oltarne pregrade. (danas u AMI).

Godine 1860. na području svetišta pronađen je oltarni grob sa pohranjenim relikvijarima (danas u Beču – Kunsthistorischen Museum), srebreni sa prikazima Krista i apostola (V. st.) i manji, zlatni (VI. st.) sa stiliziranim vegetabilnim ukrasima za kojega se smatra da je sadržavao relikviju patrona Sv. Tome apostola.

Crkva Sv. Tome je vjerski bila još izrazitije korištena u razdoblju obnove same Katedrale (XV. i XVI. st.), ali je već 1580. godine ona je zapuštena i ruševna. U potpunosti je napuštena 1657. godine, a njeni skromni arhitektonski ostaci bili su vidljivi još 1812. godine. (Željko Ujčić, voditelj Srednjovjekovne zbirke Arheološkog muzeja Istre)

Zahvaljujemo doc.dr.sc. Ivanu Milotiću na dopuštenju za preuzimanje slijedećeg teksta iz knjige “Crkva u istri”.

Župna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije (pulska katedrala)

Župna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije (pulska katedrala) nalazi se uz južnu stranu Puljskog zaljeva. Katedralna je i zborna župna crkva na čijem je mjestu u IV. ili V. stoljeću podignuta bazilika (s krstionicom križnoga tlorisa), ujedno i najstarija pulska kršćanska građevina, koja je 857. godine prerasla u prvu katedralnu crkvu (prema P. Kandleru katedrala je otprije postojala). Vjerojatno je na mjestu stare bazilike postojalo još starije jednobrodno crkveno zdanje te do nje paralelna crkva (bazilika) svetog Tome apostola (postojanje se paralelnih bazilika smatra naznakom sjedišta biskupije). Kao paralelna bazilika crkva svetog Tome postojala je do kraja IV. stoljeća (možda do 392.) kada je inkorporirana u strukturu katerale. Bazilika je obnavljanja 857. do 862. godine. Katedralna crkva postojala je do 1212. godine kada su je porušili Mlečani. U XIII. stoljeću s južne je strane prigrađena kapelica. Današnje zdanje građeno je od 1417. do 1451. godine i više je puta obnavljano tijekom povijesti. To je trobrodna crkva tipa dvostruke gradske bazilike, sa sakristijom i učahurenom (upisanom) apsidom te ravnim začeljem. Uslijed pregradnji današnja crkva odlikuje se ranokršćanskim tranzenama na prozorima srednjega broda, gotičkim prozorima na bočnim zidovima, renesansnim lukovima i stupovima koji drže krovnu konstrukciju, te baroknim pročeljem sa zvonikom ispred njega. Današnje je klasicističko pročelje uređeno 1712. godine pod biskupom Josipom Marijom Bottarijem. Crkva se redovito obnavljala od XVIII. stoljeća do 1924. godine. U crkvi se nalazi mramorni oltar s ambonom okrenut prema puku te rimski sarkofag iz IV. stoljeća kao dio oltara, postavljen krajem XIX. stoljeća. Oltar ima drveno svetohranište i palu s likom svetog Tome apostola (rad mletačke škole). U crkvi su: (1) mramorni oltar s drvenim kipom Blažene Djevice Marije (rad tirolske radionice); (2) oltar s kipom Srca Isusova (rad tirolske radionice). U crkvi su još i barokna krstionica te tri škropionice. Uz crkvu je postojao i biskupski dvor koji je porušen tijekom XIX. stoljeća. Nekadašnja crkva bila je bogato ukrašena freskama i podnim mozaicima, od kojih su danas vidljivi tek manji dijelovi. Očuvan je dio zavjetnog mozaika supružnika DAMIANUS ET LAVRENTIA koji su zavjetno dali izraditi 200 stopa mozaika. Ispod glavnog oltara čuvaju se relikvije svetog Jurja, svetog Teodora, svetog Bazilija, svetog Flora i blaženog Salamona, svrgnutog ugarskog kralja. Njima je biskup Michael Orsini 1487. godine posvetio jedan oltar u crkvi. U parku uz katedralu nekoć se nalazilo staro groblje. Godine 1860. u pulskoj katedrali otkriven je grob sa sarkofagom u kojemu su pronađena dva relikvijara i 12 zlatnih statua. Relikvijari su odneseni u Beč, dok su zlatne statue nestale. U jednoj srebrnoj kutiji pronađena je manja zlatna kutija u kojoj su se mogle nalaziti relikvije svetog Tome apostola, donesene iz Konstantinopola u V. stoljeću. Crkva je teško stradala u američkom i britanskom bombardiranju dana 22. lipnja 1944. godine. Stoga je potpuno obnovljena 1947. godine.

Crkva svete Marije Formoze

Crkva svete Marije Formoze u Puli, bila je sjeverna bočna kapelica crkve Majke Božje od Caneta. Kao takva bila je dio benediktinskog kompleksa opatije svete Marije. Izgrađena je pod ravenskim nadbiskupom Maksimilijanom oko 550. godine, u doba Justinijanove vladavine (Maksimilijan je rođen u Veštru kod Rovinja, do 546. godine bio je pulski đakon). To je malo kameno zdanje tlorisa u obliku grčkoga križa. Građena je u stilu ravenskih crkava (vrlo je slična Gali Placidiji u Ravenni), ali je za razliku od njih u njezinoj gradnji kamen, a ne opeka. Iz ove crkve potječe ulomak mozaika Traditio legis.

Crkva svetog Mihovila arkanđela

Crkva svetog Mihovila arkanđela uz bolnicu u Puli, na brdu Sveti Mihovil. Izgrađena je 1895. na mjestu starije crkve i obnovljena 1985. godine. Na pročelju ima preslicu s jednim zvonom. Starija crkva pripadala je benediktinskoj opatiji Sveti Mihovil po čijem su gašenju ovdašnje nekretnine benediktinci predali općini da se izgradi bolnica.

Crkva Presvetog Srca Isusova i Marijina

Crkva Presvetog Srca Isusova i Marijina u Puli, kod samostana svetog Franje. Crkva i franjevački samostan pored nje (danas franjevački samostan) pripadali su goričkim sestrama Božje Providnosti. Kada su redovnice nakon Drugog svjetskog rata napustile Pulu, samostan je pretvoren u školu. Danas se ovim zdanjem koristi Arheološki muzej Istre.

Crkva svete Katarine, djevice i mučenice

Crkva svete Katarine, djevice i mučenice, na otočiću u Puljskom zaljevu. Izgrađena je 1514. godine. Uz nju je postojala opatija benediktinskih koludrica.

Crkva svete Felicite mučenice

Crkva svete Felicite mučenice u Puli. Ranokršćansko je zdanje koje je u XII. stoljeću posvećeno svetom Ivanu Krstitelju. Do 1312. godine ovdje su živjeli templari, potom ivanovci do XVII. stoljeća, a malteški vitezovi do 1814. godine.

Crkva svete Lucije, djevice i mučenice

Crkva svete Lucije, djevice i mučenice kod Gradske knjižnice, nepostojeća. Prvokršćansko je zdanje čiji namještaj potječe VI. stoljeća. Temelji crkve ojačani su lezenama preko kojih se ocrtava jednostavni pravokutni oblik bez raščlanjene unutrašnjosti. Očuvana su dijelovi dvaju pluteja tzv. visokog tipa oltarne pregrade (pergole) s motivima križa i kristograma Crkvu je u XIX. stoljeću zabilježio P. Kanlder.

Crkva Gospe od Milosrđa

Crkva Gospe od Milosrđa u Puli kod Marije Formoze. Izgrađena je 1338. i proširena 1447. godine. Na pročelju ima reljef Marije Zaštitnice s likovima bratima i sestara. Od 1453. godine i odluke biskupa Mojsija Buffarellija ovdje su samostan imali augustinci pustinjaci. Godine 1780. napustili su ga, ukinut je 1814. premda se spominje još 1800. godine. Crkvi je bila pridružena Bratovština opasanih Gospinim pojasom. Crkva je oštećena u požaru 1858. godine nakon čega je pregrađena i obnovljena. Crkva ima lijepo oblikovanu i reljefom ukrašenu kamenu kustodiju s drvenim vratašcima. U crkvi je oltar, kameni reljef Bogorodice s Djetićem, pala s prikazom kako Gospa daje apostolu Tomi svoje haljine. U crkvi je postojao oltar svetog Nikole Tolentinskog. U crkvi je nekoć postojao i oltar svetog Tome iz Villanove.

Zvonik

Zvonik se nalazi pred župnom crkvom, ali je od nje odvojen. Izgrađen je 1707. godine od kamenog materijala starijeg porušenog zvonika, što je posvjedočeno natpisom na nadvratniku ulaznih vrata. Baza je zvonika trapezoidna, dok se na pročelju razabiru imitacije triju pilastara. Visok je 24 m, podijeljen je u tri dijela, u bifornim otvorima ima tri zvona.

Franjevački samostan i crkva svetog Franje Asiškog

Franjevački samostan i crkva svetog Franje Asiškog u Puli, na zapadnoj padini pulskoga brežuljka između foruma i Kaštela. Izgrađen je 1270. godine na antičkom lokalitetu i kasnijem prvokršćanskom kompleksu Sveti Ivan. Gradnja se pripisuje majstoru fra Jakovu Puljaninu. Zametak je pulskoga franjevačkoga propovjedničkoga žarišta u srednjem vijeku. Izvorni mu je gotički sklop, na zasadama sredozemne romaničke predaje i antičkog graditeljstva. Građen je u slogu i prema pravilima donesenima na franjevačkom generalnom kapitulu u Narboni 1260. godine. Crkva po tlocrtu pripada prvotnom tipu srednjoitalske jednobrodne crkve s dvjema osnovnim prostornim jedinicama. Prve se pregradnje datiraju u XIV. stoljeće. U XV. stoljeću izvedena je manja nadogradnja samostana, kada je nakon rušenja promijenjeno pročelje crkve s ulaznim portalom (tada je crkva obogaćena drvenim poliptihom, vrijednim got. skulptorskim djelom). Nakon požara u XVII. stoljeću porušena je crkva svetog Ivana Krstitelja do sjeveroistočnog ugla samostana, koji se tom prigodom skraćuje i dijelom nadograđuje. Godine 1655. obnavlja se jednozidni zvonik i preoblikuje u pravokutni toranj. Najveća je promjena samostana učinjena početkom XVIII. stoljeća, kada nastaje zapadno krilo. Tada se u cjelini nadograđuje skladnom arhitektonskom kompozicijom jednokatnoga trijema u klaustru, novim arkadama u prizemlju i raspolovljenim gotičkim stupovima na katu.

Prema predaji, samostan je osnovao sam sveti Antun Padovanski 1226. ili 1227. godine. Najstarije svjedočanstvo o prisutnosti franjevaca u Puli datira iz 1235. godine kada se samostan nalazio u sklopu velike Slavonske provincije svetog Serafina. U samostanu je pokopan Oton koji je 1241. godine umro u Puli na glasu svetosti te dominikanac Odorik, pićanski biskup, koji je 1310. godine umro tijekom proputovanja u Puli. Ovdje su franjevci održali kapitul 1406. godine pritom podijelivši prostranu provinciju na kustodije. Otada je ovaj samostan bio sjedište Istarske kustodije. Snaga samostana počela je opadati od Uskočkog rata (1615.-1618.) i uslijed restrikcija koje je prema samostanu uvodila mletačka vlast tijekom XVIII. stoljeća. Ukinula ga je francuska uprava 1805. godine. Pod francuskom je vlašću crkva pretvorena u spremište, samostan u vojarnu, a cjelokupni je inventar opljačkan i prodan. Austro-Ugarska nastavila je koristiti samostan prema francuskom modelu, što se održalo do 1918. godine. Pod talijanskom okupacijom samostanu je vraćena prvotna svrha. Godine 1927. samostan su preuzeli konventualci Padovanske provincije te su ga obnovili. Od 1947. godine samostanom upravljaju franjevci provincije svetog Jeronima. Samostan je nakon nacionalizacije vraćen redovnicima 1992. godine. Glavnina bogatog arhiva samostana propala je tijekom ukinuća samostana, a manji dio građe očuvan je u raznim crkvenim i laičkim arhivima.

Crkva svetog Franje Asiškog

Crkva svetog Franje Asiškog podignuta je krajem XIII. ili početkom XIV. stoljeća od klesanog kamena. To je monumentalna crkva romaničko-gotičkih značajki s troapsidnim svetištem, raskošnim portalom i trima kapelama. Na pročelju ima veliku preslicu s dvama oknima i jednim nataknutim zvonom te kamenu rozetu. Crkva je rijedak primjer sakralnoga zdanja s unutarnjom i vanjskom propovjedaonicom. Oltar crkve okrenut je prema puku. U crkvi se nalaze i tri starija oltara. U crkvi se čuva iznimno vrijedan i lijep poliptih Jakova iz Pule iz druge polovice XV. stoljeća. Uz crkvu je nekoć stajao zvonik, ali je porušen te je umjesto njega podignuta preslica. Godine 1406. crkvu je oprostima obdario kardinal Napoleon, a 1480. u Puli je misionario blaženi Bernardin iz Feltrea koji je pritom blagoslovio zvona. Drugi povijesni izvori bilježe da je to učinio Bernardin Sijenski 1438. ili 1440. godine. Godine 1938. u crkvu su dopremljene Zaninove orgulje, obnovljene su 1982.

Crkva svetog Ivana Krstitelja

Crkva svetog Ivana Krstitelja, nepostojeća. Nalazila se u sklopu samostana franjevaca konventualaca, izgrađena je na temeljima starije crkve iz IV. ili V. stoljeća. Služila je kao kapela redovnicima i plemićima. Porušena je u XVIII. stoljeću nakon požara.    

Pravoslavna crkva svetog Nikole biskupa

Pravoslavna crkva svetog Nikole biskupa podignuta je u bizantsko doba kao crkva svete Katarine, djevice i mučenice, a kasnije je preimenovana u crkvu Velike Gospe. Bila je prvokršćanska bazilika dvoranskoga tipa s tipičnom poligonalnom apsidom ravenskoga sloga. Gradnja joj se datira u VI. ili VII. stoljeće. Godine 1583. Mlečani su je darovali pravoslavnim Grcima s otoka Cipra (iz naselja Nauplion) kada su je pravoslavci preimenovali u crkvu svetog Nikole. Danas je to parohijska crkva Srpske pravoslavne crkve u Puli. U crkvi se nalazi ikonostas grčkog majstora Tomiosa Batosa iz XVIII. stoljeća, vrijedne ikone i drugi predmeti.

Župna kuća

Župna kuća nalazi se u župi, kod župne crkve. U njezinu se sklopu nalazi vjeronaučna dvorana. U župi se čuvaju kaptolski, dekanatski, vikarijatski i župni arhiv. Kaptolski arhiv potječe iz XVIII. stoljeća (knjige) i 1469. godine (spisi). Dekanatski arhiv potječe iz 1883. (knjige) i 1806. godine (spisi). Vikarijatski arhiv potječe iz 1922. (knjige) i 1872. godine (spisi). Župni arhiv potječe iz 1759. (knjige) i 1759. godine (spisi). U njemu se čuvaju i spisi o katoličkim udruženjima. U župi se čuva i arhivska građa dušobrižništva vojne komande u Puli: od 1821. (knjige) i 1799. godine (spisi). Arhiv Pulske biskupije bio je opljačkan 1806., djelomično uništen 1809. godine i potpuno izgorio nešto kasnije. U doba talijanske okupacije pulski je kaptol dobio dozvolu od biskupa Trifuna Pederzollija da kaptolski arhiv uredi i katalogizira povjesničar De Franceschi, koji ga je u tu svrhu odnio u prostore Arheološkog muzeja Istre. U međuvremenu je izbio Drugi svjetski rat i Arheološki je muzej nakon toga odbio Crkvi vratiti arhivsku građu. Kasnije je dio građe predan Državnom arhivu u Rijeci, a dio Državnom arhivu u Pazinu. Građa nije vraćena Crkvi od koje je oduzeta bez pravnog temelja (prema zapisu biskupa Dragutina Nežića). U župnom se arhivu čuva vrijedna pergamena iz 1469. godine. Matične knjige krštenih, vjenčanih i umrlih žitelja Pule i šire okolice (južno od crte Rovinj – Kanfanar – Labin) koji su početkom Prvog svjetskog rata iz sigurnosnih razloga preseljeni u logore Wagna, Gemünd, Pottendorf, Steinklammu, Oberhollabrunnu i drugdje te u Mađarskoj, Moravskoj i Češkoj, vodili su se zasebno za svaki logor.

Autor teksta: Ivan Milotić “Crkva u Istri”